[Menadzer]

Zaim Imamovic - Biografija



Zaim Imamovic roden je 26. avgusta 1920. godine u Mrkonjic Gradu. Zivio je u Travniku. Skoro sav svoj zivot proveo je u Sarajevu, a povremeno je odlazio u Pocitelj na imanje, u svoju vikendicu. Iza njega su ostali kci Jasminka i sin Nedzad (poznati gitarista i pjevac) kao i unucad. Umro je u Sarajevu 2. februara 1994. godine. Ostaje nam sjecanje na evergrina u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine. Ovakav covjek se rijetko rada, bio je uzor velikim pjevacima i mnogi su ga stavljali na prvo mjesto kao svoga idola.
Ime Zaima Imamovica, kao estradnog narodnog umjetnika, interpretatora, kompozitora, ostalo je upisano u antologiju sevdahlinke i pjesama drugih naroda. Vecinu svoga zivota proveo je u tumacenju i interpretiranju sevdahlinke.
Po rodenju iz Mrkonjic Grada nakon godinu dana sa svojim roditeljima prelazi da zivi u Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj ”Bojna”. Tu je proveo petnaestak godina, dok se 1936. godine nije nastanio u Sarajevu. Ostao je bolan za Travnikom, a to je grad sevdaha i koji je imao svoju pjesmu ”Kolika je vis’ Travnika bojna” pa je Zaim za nju i sentimentalno vezan, tako da je rado stavljao na svoj repertoar.
U Sarajevu je ucio tekstilni zanat, a pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat Hadze i sestra Djula u to vrijeme bili su clanovi MKUD ”Gajret”. Poveli su jedne veceri i Zaima na probu, gdje je horovodja Cvjetko Rihtman pristao da cuje Zaima kako pjeva i odmah ga zadrzao. Napustio je tekstilni zanat u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu nastupao je na zabavama Drustva prateci se sam uz harmoniku. Vec tada se otkriva Zaimov talenat za umjetnost.
Prava njegova karijera pocinje 10. aprila 1945. godine. Tada pristupa Radio stanici Sarajevo. Svojim glasom i osjecajem opija slusaoce. Upravo tih dana Radio Sarajevo pocinje sa emitovanjem programa i okuplja pjevace. Prvo javljanje je 10. aprila 1945. godine kada je tehnicar na radiju Djorde Lukic-Cigo objavio: ”Ovdje Radio stanica Sarajevo. Danas je Njemacka kapitulirala.” Tada su mnoge emisije isle ”uzivo” jer se oskudijevalo sa tehnikom i opremom. Svaka greska ne bi se mogla brisati, ostala je u eteru. Samo na takav nacin se mogao ocijeniti kvalitet pjevaca. U doba kada se gramofonske ploce nisu tako mnogo snimale, kada smo narodnu muziku slusali preko rijetkih radio prijemnika (Kosmaj, Nikola Tesla, Vesna...), tada smo mnogo vise saznavali sta je lijepo u muzici, a narocito u bosanskohercegovackom sevdahu. U to vrijeme se Zaim predstavio sa tri melodije po kojima smo ga zapamtili: ”Gledaj me draga”, ”Mujo kuje konja po mjesecu” i ”Konja vodim, pjeske hodim”. On vec tada postaje pjevac po osjecaju, a pjesnik po dusi, umio je da nam docara prosto romanticna doba koja jos samo u sevdahlinkama postoje, da nam ih priblizi, da ih osjetimo i shvatimo. Njegovi uzori su bili danas skoro zaboravljeni pjevaci: Rešad Beslagic iz Tuzle i Sulejman Dzakic. Rado ih je slusao i od njih ucio kako pjesmu treba usavrsiti i interpretirati.
Pjesme je prikupljao i upotpunjavao svoj vec tada bogati repertoar. Njegov glas je osoban, a pjevao je manirom koji je bio blizak, ali ipak neuhvatljiv za mnoge pjevace narednih generacija. Zbog toga se do sada nije pojavio pjevac za kojeg bi moglo da se kaže: – pjeva kao Zaim Imamovic. Iako danas neki kazu blizak mu je Andrija Stevanic, ipak, Zaim je Zaim, nezamjenjivi pjevac.
Pjevao je malo kroz nos, ali mu se nazal ne uzima kao vokalni nedostatak, vec kao sredstvo pomocu koga docarava atmosferu Orijenta. Otuda nije ni cudo sto je reprezentovao nasu zemlju na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alziru. Majstor je dinamike pjevanja, sto je veoma bitno za uvjerljivost interpretacije. Sarajevo je bilo metropola sevdaha, pa su mnogi pjevaci imali zelju da ostanu i da zive u njemu, jer je u poslijeratnim danima, iza 1945. godine, jedini put afirmacije bila Radio stanica Sarajevo. U predratnoj generaciji pjevaca bili su: Samija Alajbegovic, Munevera Berberovic, Esma Buljubasic, Lela Karlovic, sestre Mira i Dragica Sabljak, Mica Talaja, Kadira Karahasanovic, Enver Ekic, Arif Merdzanovic, Hamdija Samardzic, Alija Nuhbegovic (pjeva, svira harmoniku i klavir, poslije postaje i novinar), Jozo Penava (poslije postaje i voda Tamburaskog orkestra Radio Sarajeva), Osman Plivcic, Varesanovic, te Avdo Buzar kafanski pjevac i svirac, i drugi.
Tek negdje iza 1945. godine pojavljuje se nova garnitura pjevaca u kojoj je Zaim Imamovic (pjevac, harmonikas i frulas), Ibrahim Asceric, Vejsil Hadzibegic, Jozo Kristic, Slobodan Lukic, Tugomir Alaupovic, te oko 1950. godine nastupaju: Zumra Mulalic, Nada Mamula, Nadezda Cmiljic, Radmila Jagodic, Izeta Selimovic-Beba, Mile Petrovic, Vlado Mulic, Bozidar Ivanisevic, Mile Bogunovic (pjevac, voditelj, humorista), Milan Eterovic, Mileta Rajcevic, Safet Isovic, Himzo Polovina, Zehra Deovic, Zora Dubljevic, Meho Puzic, duet Mustapic-Susac, Husein Kurtagic, Nedjeljko Bilkic, Stanimir Petrovic-Lale, Zekerijah Djezic i mnogi drugi.
Mnogi od ovih pjevaca postali su veterani sevdahlinke i divne narodne izvorne pjesme, koje je u to vrijeme narocito Radio Sarajevo arhiviralo i emitovalo. Ipak, najveci veteran pjesme je bio Zaim Imamovic.
Mnoga od poznatih imena ucili su od Zaima i vecina od njih je kazala da je Zaim nezamjenjivi izvodac sevdahlinke. Sevdahlinke koja ima svoju dusu i koja je u narodu nastala, zivjela, mijenjala se, bila je do danasnjih dana i ostala izraz svega onoga sto je nas narod na ovim prostorima kroz vijekove zivio i osjecao. Sve je kroz pjesmu kazano. Sevdahlinka je sacuvana, prenosenjem s koljena na koljeno, usmenim putem od grla do uha, od uha do grla. Njeni mnogi autori melodija i teksta su nepoznati, zato je i postala izvornom baštinom naroda koji je cuva i njeguje. Dakle, narod je njen kolektivni autor. Zaim je izraziti tenor, s lijepo obojenim glasom, jasnom dikcijom i izrazitim smislom za melizmaticko ukrasavanje melodija koje je interpretirao.
Safet Isovic – veteran narodnih pjesama cesto i ponosno istice da se smatra Zaimovim ucenikom.
”Zaim Imamovic je bio prava škola lijepoga pjevanja nase bosanskohercegovacke gradske pjesme – sevdahlinke. Svejedno sto je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevaca u zemlji, i nije nebitno najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovica nikada nije pratio veliki publicitet u stampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrasavao je svaku sevdahlinku na svoj nacin, posebnim ukrasom. Koristeci svoju tehniku, bio je karakteristican, dolazio je do efektnih rjesenja u najtezim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagani i lezeran nacin. On nikad nije pretjerivao, imao je odredenu mjeru za pjesmu.”
Znao je i snimio Zaim mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva koje su preuzimale i druge Radio i televizijske stanice u zemlji i inostranstva.Obisao je zemlju i gradove, a bio je sa pjesmom i na nekoliko kontinenata. Ucesnik je karavana pod nazivom ”Sevdah putuje Evropom”. Svuda je docekivan i ispracen ovacijama. Reprezentovao je nasu narodnu pjesmu dostojanstveno i na najprofesionalniji nacin. U vrijeme kada je bio najpopularniji najmanje je zaradivao. Zivio je od plate skromnog sluzbenika Radio Sarajeva ciji je zadatak, uz ostalo bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara, a pocesto i bez putnih dnevnica se iste veceri morao vracati u Sarajevo. Ne mogu a da ne iskazem nekoliko naslova sevdahlinki koje su se nasle na njegovom prebogatom repertoaru: ”Haj, Moscanice vodo plemenita”, ”Od kako sam sevdah svezo”, ”Okreni se niz djul-bascu”, ”Haj, sadih almu na sred Atmejdana”, ”Ja zagrizoh sareniku jabuku”, ”Djul Fatima po dul-basci sece”, ”Haj, bejturane, aman, Bog t’ ubio grane”, ”Snijeg pade drumi zapadose”, ”Kad puhnuse sabah-zorski vjetrovi”.
Po mome misljenju jedan od najljepsih snimaka RTV Sarajeva je pjesma koju je snimio sa Narodnim orkestrom Radio Sarajeva, a to je:

”Oj, djevojko, asik duso”

Nakon Drugog svjetskog rata na njegovom repertoaru su se nasle i novokomponovane narodne pjesme bliske izvornom narodnom melosu. U svojim kompozicijama je i pisac teksta i kompozitor muzike. Cesto je saradivao u tandemu kao pisac teksta ili kompozitor muzike sa Jozom Penavom tadasnjim rukovodiocem Tamburaskog orkestra Radio Sarajeva. Takode je saradivao sa veoma cijenjenim harmonikasem i vodom Narodnog orkestra Radio Sarajeva Ismetom Alajbegovicem-Serbom sa kojim je bio nerazdvojan sve do njegove smrti 28. jula 1987. godine, a na tekstove pisca Safeta Kafedzica je komponovao muziku.
Prva novokomponovana pjesma koju je Zaim zapjevao bila je kompozicija Joze Penave ”Bosno moja poharana”, zatim ”Sarajevo, behara ti tvoga”, koja glasi:

Sarajevo, behara ti tvoga,
znas li reci sta za dragog moga?
Otiso je vec godinu dana,
ja ga cekam tuzna, rasplakana.

Dodi, dragi, milovanje moje,
pa utješi bolno srce moje.
Uzalud je tvoj otac i mati,
kad me, dragi, tvoj pogled ne prati.

Od pomenute pjesme se nije odvajao; uvijek bi je medju prvima stavljao na repertoar. Taj njihov zajednicki biser je u pravom smislu obogatio bosanskohercegovacki narodni melos.
Evo i nekoliko naslova Zaimovih novokomponovanih narodnih pjesama: ”Slavuj pjeva na beharli grani”, ”Sve behara i sve cvijeta”, ”Ne pitaj me stara majko”, ”Nekada sam sevdisao”, ”Sto je lijepo vrelo Moscanice”, ”Na derdefu vezak veze Fata”, ”Imam dragu u sokaku mome”, ”Srusila se kula i kapija”, ”Sinoc gledam sjajnu mjesecinu”, ”Zašto si me majko rodila”, ”Sjecas li se draga proslog ljeta”, ”Mrkonjicu, rodni grade”, ”Kada dodem rodnom kraju”, ”Oj, jeseni tugo moja”, ”Moj sokole, sine od zakletve”, ”Boluje mi moja draga”, ”Da sam sjajna mjesecina”, ”Kad u basci zaspu djul behari”, ”Azemina”, ”Ne cekaj me niti sanjaj”, ”Znas kad sam ti ljubav darovala”, ”Kad aksam dode u mahalu staru”, ”Nije zlato sve što sija”, ”Pokraj Jajca tece voda Pliva”...

Za cijeli svoj zivot drugovanja sa narodnom muzikom dobio je mnoga priznanja. RT Sarajevo je snimila i u nekoliko repriza emitovala jednosatnu emisiju o Zaimu Imamovicu pod nazivom ”Covjek i vrijeme”. Nastupao je s mnogim veteranima narodne muzike, u prvoj emisiji RTV Sarajeva pod nazivom ”Sijelo na vrelu Bosne”, te u serijalu ”Price o starim gradovima” i u posljednjem serijalu emisija pred sami rat 1992. godine pod nazivom ”Meraklije” urednika Vehida Gunica i muzickog urednika Spasoja Beraka-Spase. U ovom serijalu je imao nekoliko svojih numera odmah u pocetku emisije, a u podnaslovu ”Pjesme srca”. Nastupao je i snimao audio kasete, gramofonske ploce pjevajuci sa svojim sinom Nedžadom.

Ucesnik je mnogih festivala, narocito festivala ”Ilidza” na kojima nikada nije ostajao bez priznanja i nagrada zirija ili publike. Na festivalu ”Ilidza 1969. godine” uz poznate muzicke strucnjake postaje i sam clan zirija. Na vrhuncu karijere snimio je bezbroj lijepih pjesama za arhiv Radio Sarajeva. Medu njima je i pjesma ”Lov lovio Muhareme”. Na melodiju davno nastalu u narodu, pjesnik Safvet-beg Basagic darovao je tekst, a Zaim svoju interpretaciju ”Evo ovu rumen ruzu”. Sa ovom pjesmom Zaim se proslavio i smatrao je draguljem nase bastine.

U rano proljece, kad sve cvijeta i behara, kada je Hercegovina najljepsa cesto je Zaim posjecivao Pocitelj, darovao mu je i pjesmu ”Pjesma Pocitelju”. Pored bosanskohercegovackih sevdahlinki pjevao je i pjesme drugih naroda. Narocito mu je bio blizak melos sandzackih muslimana. Posebno nam je dokazivao da je jedna od sandzackih bisera pjesma ”Kafu mi draga ispeci oh aman, aman, duso za mene”, koja je prvo bila interpretirana od crnogorskog pjevaca Zejbe Pekusica, zatim malo preuredena muzicki od Predraga Gojkovica-Cuneta iz Beograda, pa do izvedbe ”Pljevaljskih tamburasa”. Istu je Zaim uvrstio u svoj repertoar.

Nastupao je na dosta koncerata u duetu sa Nadom Mamulom; u dijalogu je snimio nekoliko pjesama sa prvom damom sevdaha Izetom Selimovic-Bebom. A to su pjesme: ”Hajde duso da asikujemo”, ”Evo mene u tom kolu” Sa Nadezdom Cmiljic i grupom pjevaca u dijalogu pjeva ”Hercegovacku zdravicu”. Pjevao je sa Safetom Isovicem, te Milom Petrovicem ”Zvijezda tjera mjeseca”, ”Igrali se konji vrani”, te u duetu sa Milom Petrovicem ”Zelen lišce goru kiti” (Djure Jaksica). Cesto je nastupao u mjesovitoj grupi narodnih pjevaca koja je djelovala u Radio Sarajevu izmedu sezdesetih i sedamdesetih godina.

Negdje pedesetih godina u tvornici ”Jugoton” iz Zagreba, za nepuna tri dana snima trideset tri pjesme na petnaestak gramofonskih ploca i jednu LP plocu koje su bile vrlo krhke kvalitete (78 okretaja).

Pojedinci u Radio Sarajevu su se prije rata 1992. godine neodgovorno ponasali prema stvaralastvu Zaima Imamovica, ali i drugih solista. Mnogi arhivski snimci su unisteni, jedva je ostala emisija od petka, 2. oktobra 1964. godine u trajanju od 20 minuta, a pod nazivom ”Govore o sebi, pjevaju za vas” (O Zaimu Imamovicu, urednik Zvonimir Nevzala).

O Zaimu su spjevane i pjesme za njegova zivota. Jedna od takvih je i ”Kad zapjeva Bosna nasa” (autora Jovice Petkovica) a u izvedbi na gramofonskoj ploci (45 okretaja) pjeva Muhamed Pasic-Masura.

Poznati pjesnik i prevodilac Sinan Gudzevic, koji je rastao negdje na visokom Pesteru, ponesen i odusevljen Zaimovim pjevanjem, prilikom posjete Zaimu rekao je: ”Zamisljao sam da ziva ljudska legenda, Zaim Imamovic, zivi u svili i kadifi, kad ono tamo, Zaim zivi skromno kao i svi smrtnici. On je, bolan, pravi rodjeni, autenticni narodni umjetnik...” Sinan mu je posvetio i jednu od svojih pjesama.

Pjesma Zaimu Imamovicu

Zaime,
Svi vole da pjevas
iz grudi,
da se svuda cujes,
a usta ne otvaras...

Pred kraj života necujno se povukao. Tiho je drugovao s pjesmom ciji je i autor:

Bosno moja plemenita,
U mladost me vrati,
Ja cu tebe za zivota,
S’ pjesmom darivati...

U ratu 1992. godine pa do smrti Zaim je prezivljavao. To su za njegovu starost, iscrpljenost i zdravstveno stanje bili veoma teski dani. Prica se da se za vrijeme rata, snalazio, te dolazio u kolega i prijatelja da trazi hranu, te da je svoju harmoniku nosio na pijacu da je proda kako bi prezivio (sedmicni list ”Ljiljan” 1995. godine).

Posljednji stihovi pjesme ”Bosno, moja plemenita” kaze srce umjetnika se umorilo, iscrpilo i napatilo, prestalo je da kuca u Sarajevu, gdje je pokopan u gradu u kojem je proveo najveci dio zivota. Ostalo nam je sjecanje na Zaima – evergrina u narodnoj muzici. Za sve mu hvala.

Nakon njegove smrti izdata je knjiga pod naslovom ”Slovo o Zaimu”, u prilogu 10 audio kaseta njegovih najboljih interpretacija pohranjenih u rucno rezbarenoj drvenoj sehari.